10/25/2009

PRIKAZ MOĆI U DOGVILU LARSA FON TRIRA


Film Dogville je prvi deo triologije USA, Land of Opportunities. Slede: Manderlay (2005) i Washington. Von Trier je 2003. godine, nakon prikazivanja filma u Kanu, optužen da nije dobro prikazao stanovništvo Sjedinjenih Država, i da film nosi jake anti-američke poruke.
U intervjuu na Kanskom festivalu 2005. godine, Lars Fon Trir (Lars Von Trier) izjavio je da nikada nije bio u Americi, ali da se on sam oseća kao amerikanac koji nema pravo da glasa u Americi. Isto tako, smatra da ne zna ništa o Americi, i da je on samo ogledalo koje reflektuje sliku koju prima iz medija.
Ako Dogville posmatramo kao prikaz “demokratskog” društva, koje je podeljeno u klase u kojima se moć iskazuje kroz instrumentalizovano nasilje zarad sticanja materijalnih dobara ili društvenog položaja, pri čemu se radnik, uslovljen egzistencijalnim potrebama u okviru jednog društva, smatra mehaničkom lutkom koja služi zadovoljavanju potreba svog poslodavca, dolazimo do problema svakog savremenog demokratskog društva. Lars Fon Trir Dogville-om publici postavlja niz pitanja koja se tiču ali i prevazilaze pitanja spoljne politike i društvenog uređenja Sjedinjenih Američkih Država (u daljem tekstu - SAD).
Kroz prikaz odnosa meštana sa glavnom junakinjom, a zatim i odnosa šefa mafije sa meštanima i glavnom junakinjom, Von Trier preispituje neke od osnovnih moralnih kategorija: dobra i zla, kao i hrišćanskih vrlina, grehova, zatim probleme: zlostavljanje, ropstvo, dužnistvo, prevaru, laž, eksploataciju.

PRIČA O DOGVILLE-U
Narator (John Hurt) nas vodi kroz tužnu priču o Dogville-u kroz film napravljen poput predstave, sa minimalnom scenografijom (kuće, ulice i pas su samo topografski označeni kredom na mapi grada) koja gledaocu daje uvid u sve što se dešava u svim domovima istovremeno aludirajući na nedostatak privatnosti u malom mestu ili/i u SAD-u.
Meštani malog rudarskog grada su nam predstavljeni kao “obični” ljudi, koji u doba materijalne krize vode svoje “obične” zivote. Thomas Edison (Paul Bettany) je mladi, samozvani filozof, koji tokom filma razmišlja o knjizi koju želi da napiše. On u isto vreme ima i ulogu svojevrsnog gradonačelnika ovog malog mesta i samoinicijativno radi na moralnom uzdizanju meštana za koje smatra da imaju problem sa prihvatanjem, i kojima je potreban nekakav poklon da bi naučili da prihvataju, kako je rekao u razgovoru sa svojim drugom Bill-om Hanson-om.
Kao poklon se pojavljuje mlada i lepa devojka Grace Margaret Mulligan (Nicole Kidman), koja je odbegla od gangstera. Tomas joj nudi utočiste u gradiću među, kako on smatra, poštenim i dobrim ljudima koji joj sumnjičavo dozvoljavaju da ostane dve nedelje, tokom kojih bi razmotrili njen dalji ostanak. Za uzvrat, ona nudi pomoć svakom domaćinstvu.
Iako su isprva tvrdili da im pomoć ne treba, građani joj daju poslove koji vremenom postaju sve teži i teži. Oni je eksploatišu i psihički i fizički zlostavljaju, što Grejs (Grace) stoički podnosi ne bi li ostala u Dogville-u.
Pred kraj filma, kada je Grejs već iscrpljena i slomljena, pojavljuju se gangsteri od kojih je odbegla a koje je mladi Tomas Edison pozvao u cilju da gradić dobije novčanu nagradu za predaju osobe sa raspisane poternice. Ispostavlja se da je čovek od kojeg je Grejs pobegla ustvari njen otac (James Caan), veliki šef mafije (The Big Man), koji želi da je vrati u njen prethodni život, ali koji, pre svega, želi da nastavi razgovor koji su započeli pre njenog begstva. Tokom njihovog dijaloga (koji ću predstaviti u jednom od sledećih podnaslova) Grejs odlučuje da izvrši osvetu nad Dogville-om, i rešava da spali selo i ubije sve meštane. Jedino preživelo stvorenje je pas Mojsije (Moses), kojeg je Grejs ostavila da živi ne bi li našao neko drugo mesto za život.

MOĆ KAO DEO LJUDSKE PRIRODE
Ako razmotrimo moć kao koncept Bertranda Rasela (Bertrand Russell) u kojem ona označava prvenstveno socijalni aspekt moći nad ljudima, dobijamo pesimističnu viziju čovečanstva, odnosno ljudske prirode. Prema Raselu, u ljudskoj je prirodi želja za moći, slično kao i kod Fridriha Ničea (Friedrich Nietzche) gde je stremljenje ka moći u čovekovoj prirodi, njegova pokretačka energija u dostizanju ciljeva. Kod filozofa “volja za istinom”(filozofsko stremljenje za shvatanjem apsolutne, objektivne istine) je , prema Ničeu, nista drugo do njihova volja za moć.
Iz ovoga proizilazi da moć nije samo u rukama velikih nuklearnih sila, država i institucija, važnih pojedinaca na odgovornim funkcijama sa velikim materijalnim potporama, već je i u rukama običnih poslodavaca, radnika i dece, jer svi streme svojim ciljevima, kako je Fon Trir i prikazao u filmu. Način na koji se moć ispoljava ukazuje na moral izvršitelja moći, odnosno na upotrebu ili zloupotrebu moći.
Ako moć posmatramo kao mogućnost subjekta da izvrši određeni čin a da on ne bude odgovorni počinitelj u zakonskom smislu, može se doći do pozicija moći sa kojih se uspešno koordinira nesnošenjem odgovornosti. Međutim, gledano kroz prizmu hrišćanstva, svako sa sobom nosi teret svojih dela i odgovornost za njih, pa će shodno eshatološkoj propovedi, svakoga stići kazna ili nagrada za dela koja su počinjena. Opet, da li je hrišćanski moral sklon opraštanju i milosti (Grace) u društvu vladavine moći, idealistička težnja i žrtva da se svet učini boljim mestom? Ako moć jeste instrumentalizovana manipulativna sila koja uređuje današnji svet, svakako da dovodi u pitanje sudbinu idealista ove vrste, koji teže da svojom ljubavlju prema čovečanstvu prihvate ljudsku prirodu u celini, sa svim vrlinama i manama.
Fon Trir je u likovima Dogville-a ponudio niz pogleda na ljudsku prirodu, gledano kroz prizmu moći.
Grejs je devojka koja je odbegla od svog oca, koji je moćan covek, ali isto tako i nemoralan, jer pljačka i ubija ljude, ali i od svog prethodnog života u takvom (nemoralnom) okruženju. Dolazi u Dogville, gde žive ljudi za koje smatra da su bolji od ljudi kojima je do tada bila okružena, i prema njima se ponaša vođena idealom hrišćanske dobrote: milosrdna je, oprašta, trpi svoje muke, voli te ljude koji je okružuju takve kavi su i trudi se da im pomogne u njihovoj nemaštini, taštini, samoobmanjivanju, predrasudama i gordosti.
Međutim, ono što je rezultat takvog njenog ophođenja prema njima je samo još veća zloupotreba njene dobrote.
Svako sa svoje pozicije moći, s obzirom da je raspisana poternica za njom i time je ucenjena od strane stanovnika Dogville-a, zloupotrebljava Grejs:
Meštani joj zadaju sve više i više teških fizičkih poslova da obavlja, dok joj sve više i više zameraju na neperfekciji (što aludira na odnos nekih poslodavaca na radnike) i traže greške zbog kojih bi je kinjili, (Ma Ginger je kinji jer je prešla preko staze);
Muškarci iz Dogville-a siluju Grejs (Chuck Hanson, Gospodin McKay, Ben);
Sin Chuck-a i Vere, Jason, traži od nje da ga fizički kazni (što ukazuje na razvitak perverzije), ucenjujući je da će ako ona to ne uradi, reći majci da ga je tukla. Grejs ispuni njegov zahtev, ali je Jason ipak optuži majci za fizičko zlostavjanje;
Vera (koja predstavlja edukovanu ženu koja se posvetila obrazovanju dece ) je protivnik vaspitanja dece upotrebom fizičke kazne. Ona osudjuje Grejs zbog udaranja njenog sina i nanosi joj veliku bol lomeci figurine od porcelana;
Bill joj pravi okovratnik sa improvizovanom bukagijom, i ona postaje rob Dogville-a;
Tom, kao neko ko joj je prvi ukazao poverenje, predlaže jedan za drugim planove koji se tiču njenog boljeg uklapanja u društvo poput nekog eksperimenta, u kojem su i ona i stanovnici samo zamorčići. Pošto zna da zavisi od njega, Grejs poslušno radi sve što joj on savetuje misleći da joj želi dobro i da su razvili odnos sličan platonskoj ljubavi, u kojem se ne traži ništa za uzvrat. Međutim, Tom želi Grejs fizički, pre svega, i razvija neku vrstu ljubomore prema ostalim stanovnicima Dogville-a sa kojima je nasilno spavala. Tom takođe fizički zlostavlja Grejs (dok ga ona odbija) ali i psihički, jer joj svojim fizičkim napadom ruši sliku o njihovom odnosu i pokazuje svoje nepoštovanje prema njoj.
Njihova zloupotreba Grejs je vezana, kako za ostvarivanje određenih intimnih ciljeva i pothranjivanje osećaja pripadnosti zajednici (klimav moral prikazan kroz motiv stada u filmu), tako i za nesvesno samoobmanjivanje (Vera misli da je Grejs ta koja je njenog muža nagnala na to da spava sa njom, i ne veruje da je zapravo Chuck silovatelj kao što ne veruje da je mali Jason tražio da bude udaren po zadnjici).
Ono što Grejs shvata je da su ljudi od kojih je pobegla isti kao ljudi kod kojih je došla. Ona uviđa da su ljudi kojima je data, makar i najminornija moć, najčešće u iskušenju da je zloupotrebe. Međutim, ona to naziva slabošću, i u skladu sa svojom idealističkom težnjom da pomogne svetu, i do poslednjeg trenutka se bori sa sobom jer je istina o ljudskoj prirodi boli. Trenutak prevrata u Grejs je dijalog sa njenim ocem.

DA LI JE AROGANTNO OPRAŠTATI?
Grejs i njen otac, koji kao šef mafije predstavlja moć sile, u kolima nastavljaju razgovor koji su otpočeli pre njenog bekstva. On je zabrinut za nju, jer zna deo strašnih stvari koje je doživela u Dogville-u. Ono što Grejs tokom dijaloga radi je odbrana svog čina milosti i opraštanja meštanima koji su je zloupotrebljavali, dok je otac optužuje za arogantnost koju takvo ponašanje nosi.
Grejs svojim ponašanjem predstavlja koncept prave ljubavi ili bezuslovene ljubavi, koja je ljubav prema ljudima neuslovljena njihovim ponašanjem.
Njegova je pouka za Grejs (koja želi da svet postane bolji) da je opraštanje loših postupaka ljudima nekorisno za te ljude. On smatra da ona, sa svojim visokim moralnim načelima zahteva od sebe daleko više nego od drugih. Činom opraštanja zla ljudima, prema njegovom mišljenju, oduzima im se mogućnost da snose odgovornost za svoje postupke.
Šef mafije kao predstavnik sile misli pre svega na teška zlodela koja za posledicu imaju tešku kaznu, dok Grejs čitavu svoju filozofiju bazira na hrišćanskom moralu i idealizmu da će činjenje dobra promeniti ljude i svet. Grejs smatra da je u ljudskoj prirodi da greši, i da je opraštanje opravdano dok njen otac poredi ljude sa psima, i insistira da je fizička kazna jedini način da se ljudi uzdrže od nekih grehova.
(Otac:“…Ali, ja ih nazivam psima. I ako jedu sopstveni izbljuvak, jedini način da ih zaustaviš je šibanjem”
Grejs:”Ali, psi samo slušaju svoju prirodu, pa zašto im onda ne bi oprostili?”
Otac:”Mogu se naučiti mnogim korisnim stvarima, ali ne ako im oprostimo svaki put kada poslušaju svoju prirodu.”
Grejs:”Znači, ja sam arogantna. Arogantna zato što im praštam?”)
Grejs napušta svoj ideal dobra i prihvata očev pogled na svet u kojem su moć i nasilje najbolje moralne pouke za ljude. U skladu sa svojim modifikovanim moralnim načelima određuje kaznu Dogville-u i njegovim stanovnicima onako kako smatra da su zaslužili. Naređuje da se selo zapali a stanovnici streljaju. Najoštrije kazne izriče Veri i Tomu, jer su je oni najviše povredili.
Grejs nema više milosti, ona sada ima moć da sudi o tudjim životima. Poput strašnog suda, kažnjeni su oni kojima je ona presudila, pri čemu je ona zauzela mesto onih koji su imali nadmoć nad njom.
Pas Mojsije, kojeg je poštedela smrti, je na neki način distinkcija izmedju ljudskih i životinjskih postupaka i zlodela, sa ukazivanjem na razum i moral naspram dominaciji prirodnih instinkata (ime grada- Dogville ističe da u tom gradu žive psi, a ne ljudi).
S obzirom da je Mojsije, prema Bibliji, bio onaj koji je primio od Boga deset Božjih zapovesti, ovaj čin u isto vreme i akcentuje upravo odnos prema Svetom pismu i hrišćanstvu. Kroz priču o Dogville-u, mi upravo imamo prikaz oglušivanja o njih, koje su temelj hrišćanske vere (nepoštovanje oca, krađu, preljubu, lažno optuživanje, ubistvo).
Opraštanje se, u hrišćanstvu, smatra za jednu od najvećih vrlina. Grejs tokom filma oprašta meštanima ali, kako okolnosti postaju sve surovije po nju, tako se njena volja da oprosti smanjuje. Ona polako dovodi u pitanje a na kraju i potpuno odbacuje milost i zauzima poziciju osvetnika, odnosno sopstvene suprotnosti.
Ako se arogancijom naziva nečiji pretenciozan, superioran stav u odnosu na nekoga, isticanje sopstvene vrednosti ili važnosti, onda se upravo diskutuje pitanje intelektualne ili moralne nadmoći Grejs nad ljudima u Dogville-u. Ona svoju moralnu nadmoć iskazuje kroz opraštanje ubedjena da je u ljudskoj prirodi da greše. Motivacija za takvu aroganciju je njena želja da ljudi postanu bolji.
Sa druge strane, sledi da je arogancija, takođe, i isticanje svake druge nadmoći. Ukazivanje na sopstvenu moć, na primer-demonstracija moći je, iz ovoga sledi, arogantan akt, sa motivom da se neko uplaši ili ukloni. Ovako gledano, Grejs ima puno pravo da svog oca optuži za aroganciju, koliko i on nju.

^^^
Dogville je kompleksan prikaz problema upotrebe moći u savremenom društvu prikazan kroz ideal hrišćanske dobrote. Glavna junakinja i ostali likovi u filmu predstavljaju dva antipoda ljudskog morala koji bivaju dovedeni u pitanje kroz niz provokativnih situacija.
Uprkos mnogim dijalozima tokom filma, ljudi u Dogville-u su uvek probleme rešavali nasilnim putem: ucenom, fizičkim nasiljem, silovanjem, ubistvom, koristeći sopstvene pozicije moći. Dobročinstvo, opraštanje i milosrđe su prikazani kao svojevrsni čin idealizma s obzirom na okolnosti u kojima je okrutna, svirepa, i koristoljubiva ljudska priroda, još okrutnija.
Dogville nam daje niz primera koji se mogu primeniti na svakodnevne društvene odnose i transformaciju moći, kao i na političke centre moći, ili pojedince koji je imaju. Možda je zato Lars Fon Trir rekao da je i on amerikanac koji nema pravo glasa u Americi. Nemogućnost uticanja na dominantne centre moći čini ljude bespomoćnima, i Grejs je ona koja se odrekla svojih ideala zarad želje da utiče na svet, da izvrši svoju volju.
Sa hrišćanske strane gledano-ona je posrnula, ali je svakako njena filozofija o dobru bila nespretno izvajana obzirom da pre dolaska u Dogville nije boravila među “običnim” ljudima. Suđenjem meštanima Dogville-a ona je sebe stavila na mesto Boga, što dovodi u pitanje svaki rat i svaki život oduzet ljudskom rukom.
Ali, ako je Grejs kao razočarani idealista na poziciji moći donela odluku da sve ljude, koji prema njenom kriterijumu nisu dovoljno dobri, treba ubiti a grad zapaliti, onda ona predstavlja sve idealističke pokrete i vođe koji su, nošeni sopstvenim vizijama ideala spremni da ljude lišavaju života.
Grejs je ubila građanstvo i zapalila grad, misleći da je time svet postao bolje mesto. Ali, ako je u ljudskoj prirodi da greši, njen postupak nije ništa promenio.
Gledano kroz praksu života u savremenom društvu, Grejs je imala želju da promeni svet i bila je žrtva sopstvenih ideala koje su drugi rušili, da bi na posletku ona prihvatila njihova pravila igre. Shvativši svoju nemoć da pomogne svetu posegla je za nasiljem kao jedinim, za nju, mogućim rešenjem.
Fon Trir je demonstrirao tamnu stranu ljudske prirode kroz geslo: “Daj čoveku moć, pa ćes videti kakav je čovek”, istovremeno ističući važnost i neophodnost postojanja ispravnih i čvrstih moralnih načela, nasuprot idealizmu, koristoljublju i licemerju.

LITERATURA:
1. Denny, David, Signifying Grace: A Reading Of Lars Von Trier’s Dogville, http://www.scribd.com/doc/12557524/Signifity-Grace-a-Reading-of-Lars-Von-Triers-Dogville,[acc. septembra 2009].
2. Dogville Pressbook, http://www.scribd.com/doc/7982169/Lars-Von-Trier-Dogville-Pressbook,[acc. septembra 2009].3. Girard, Rene, Le Sacrifice, Bibliothèque Nationale de France, Paris, 2003.
4. Niče, Fridrih, Volja za moć, Dereta, Beograd, 2003
5. Russell, Bertrand, Power: A New Social Analysis, Routledge, 2004.

VEBOGRAFIJA:
1. A Dog Not Yet Burried Or Dogville As a Political Manifesto, http://pov.imv.au.dk/Issue_16/section_1/artc7A.html, [acc. septembra 2009].
2. Dogville (2003.), Philosophical Films, http://www.philfilms.utm.edu/1/dogville.htm, [acc. septembra 2009].
3. On the Nature of Dogs,the Right of Grace,Forgiveness and Hospitality:Derrida, Kant, and
Lars Von Trier's Dogville by Adam Atkinson, http://archive.sensesofcinema.com/contents/05/36/dogville.html#53 , [acc. septembra 2009].
4, Dogville by Rodger Ebert, http://rogerebert.suntimes.com/apps/pbcs.dll/article?AID=/20040409/REVIEWS/404090303/1023 , [acc. septembra 2009].
5. Dogville by Victor Morton, http://www.24fpsmagazine.com/Dogville.html, [acc. septembra 2009].

FILMOGRAFIJA:
1. Dogville
(produkcija: Vibeke Windeløv, 2003; distribucija: Columbia Tristar, 2004.),
trajanje:178 min.
režija i scenario: Lars Von Trier
uloge: Nicole Kidman, Lauren Bacall, Chloë Sevigny, Paul Bettany, Stellan Skarsgård, Udo Kier, James Caan, Ben Gazzara, Blair Brown, Jean-Marc Barr, Paul Bettany, Patricia Clarkson, Željko Ivanek
montaža: Molly Marlene Stensgård
naracija: John Hurt
2. Dogville Confessions
(Producent: Carsten Holst, 2003; California Filmes)
trajanje: 55 min.
režija: Sami Martin Saif
montaža: Camilla Schyberg
muzika: Søren Hyldgaard
film je uključen na disk2 DVD izdanja filma Dogville (2003)

Metamorfoze Pin-Up-a




Pin-Up[1]umetnost se, u danas prepoznatljivom obliku , pojavljuje u Velikoj Britaniji u vreme Drugog svetskog rata. Ono sto je karakteristično za slike/fotografije Pin-up devojaka[2] je da su u kratkom vremenskom periodu postigle ogromnu popularnost, a zatim i postale inspiracija za nastanak novih slika, fotografija, crteža, animiranih likova. Pin-Up estetika je do danas aktuelna. Kako u popularnoj kulturi, tako i u svakodnevnom životu, možemo zapaziti njenu popularnost i uticaj na stil mnogih poznatih ličnosti koje je koriste kao pouzdano oružje pri građenju svog imidža.


Sa druge strane, sajt Pinuptoons ukazuje na uticaj Pin-up estetike na oblikovanje ilustrativnih ženskih likova koji neodoljivo podsećaju na Bratz lutke kojima se devojčice uzrasta od četiri do osam godina igraju poslednjih godina, i čije ogromne glave krase velike zavodljive oči i senzualna usta, dok im se tanjušno telo drži na dugim, tananim, nogicama sa džinovskim stopalima oblikovanim za štikle i sa odećom koja je savremena, stilizovana, verzija maksimalne obnaženosti devojaka sa plakata iz četrdesetih godina prošlog veka.

Ova promena u estetici se desila brzo, zahvaljujući porastu konzumerizma, i mogu se izdvojiti osnovni oblici Pin-Up-a do danas.

razvoj Pin-up elemenata u umetnosti pre Drugog svetskog rata


Već u umetnosti Art Nouveau-a, možemo naći sličnost sa Pin-up-om u temi erotizovane ženske intime i u fetiš-tretmanu poluakta kao i u sofisticirano-erotskim prikazima obučenih žena.

Crteži Raphael Kirchner-a, austrijskog ilustratora koji je živeo i stvarao u Sjedinjenim Američkim Državama (u daljem tekstu: SAD), pokazali su se izuzetno popularni, kako među austrijskim, tako i među francuskim i britanskim vojnicima i službom, tokom Prvog svetskog rata i bili su štampani na razglednicama.

U isto vreme, Harrison Ficher, poznat kao “Otac hiljada devojaka” je besplatno crtao zanosne devojke američkim vojnicima i tako potvrđivao svoj patriotizam. Slika Psiha u ogledalu prirode, nemačkog umetnika Paula Thumann-a, je postala Pin-up kada je, stilizovana, postala zaštitni znak mineralne vode White Rock, 1894. godine.

U SAD su se, već na prelazu u dvadeseti vek, pojavili umetnici koji su u svojim prikazima žena dali mnoge karakteristike Pin-up-a kakav danas poznajemo.

Charles Dana Gibson je,1887. godine, nacrtao heroinu poznatu kao Gibson girl i osvojio Američku publiku predstavom tadašnjeg ideala ženske korset-lepote, ograničene ženske nezavisnosti i nacionalnog prestiža.

Tokom Art-Deco epohe, umetnici poput Rollins Harris-a, Maxfield Parrish-a i Hy Hintermeister-a stoje na granici procvata ilustracije i njihovi prikazi ženskog tela su vrlo nalik na prve Pin-up crteže četrdesetih godina prošlog veka.

Sa procvatom filmske industrije polako počinje oslobađanje seksualnosti u medijima Enoch Bolles stvara Windy Girl za Zippo upaljače, George Quintana postaje jedan od najbolje plaćenih ilustratora sa svojim Pin-up naslovnim stranama za časopise New York Nights i Movie Merry Go-Round, Earle K. Bergey stvara SF heroine koje su poslužile kao inspiracija za mnoge buduće ženske likove u SF medijima[3].

Drugi svetski rat i Nose-Art

Zanosne glumice na fotografijama, Pin-up crteži malog formata, kalendari i Nose-Art, tri su osnovna i jasno definisana oblika Pin-up-a koji se mogu izdvojiti tokom Drugog svetskog rata. Njihova svrha je bila motivisanje vojnika kroz potsećanje na povratak kući, gde ih devojke, žene, čekaju da se vrate. Na ovaj način je rat bilo lakše podneti. Neretko su holivudske glumice lično dolazile da zabave vojnike- pevanjem, plesom i fotografisanjem sa njima. [4]

Fotografije holivudskih zvezda krasile su zidove kasarni, barake, ili su bile verno čuvane u šatorima i džepovima vojnika SAD-a, a i šire. Portret fotografija obučene Rite Hayworth, koju je 1941. godine napravio Bob Laundry, i koja je objavljena u časopisu Life, postala je jedna od najpoznatijih fotografija svih vremena, dok se smatra da je fotografiju Bettie Grable iz 1942. godine, na kojoj je fotografisana sa leđa, u belom kupaćem kostimu, posedovao svaki peti vojnik.[5]

Nose Art je oblik grafita (Grafitti Art), koji je krasio kljunove ratnih aviona. U početku, ove slike su imale za cilj lakše prepoznavanje prijateljskih jedinica i uglavnom su slike životinja bile na njima, dok su kasnije sve učestaliji bili crteži Warner Brothers, Paramount i Disney junaka, poput Duška Dugouška, Paje Patka, Popaja, Snežane kao i Pin-Up crteži devojaka, crtanih likova poput Betty Boop[6] ili poznatih glumica poput Bettie Grable i Rite Hayworth. Ove devojke su bile kako nage, u kupaćim kostimima, draperijama, donjem vešu, tako i potpuno obučene. Posada je unosila svoje patriotske, nacionalne elemente i ispisivala ime aviona[7] pored naslikanog lika, zajedno sa docrtanim simbolima nemačke avijacije čiji je broj pokazivao koliko je neprijateljskih “lovaca” oboreno oružjem tog aviona . Mnogi piloti su nosili sliku i na svojim jaknama. Likovi na avionima su neretko bile devojke koje su naslikali George Petty i Alberto Vargas.

Vargas je umetnik koji je sa svojim akvarel-erbrush (airbrush) slikama za časopis Esquire poznate kao Varga girls možda najzaslužniji za definisanje današnje Pin-Up estetike.Žene koje je slikao su idealnih proporcija tadašnjeg vremena, sa izraženim krivudavim linijama, našminkane ajlajnerom (eyeliner) i karminisanih usana sa crveno nalakiranim noktima. Modele je uglavnom slikao nage, da bi posle par detaljnih studija dodavao komade odeće koje je smišljao. Vargas je slikao i poznate modele, poput Bettie Grable, Ave Gardner, Marlene Deitrich, i mnogih drugih. Šezdesetih je radio ilustracije za Playboy koje se danas mogu naći pod imenom Vargas girls. Sa Alberto Vargas-ovom saradnjom sa Playboy-em, počinje era eksplicitne seksualnosti.

Pin-Up posle Drugog svetskog rata

Posle Drugog svetskog rata, dolazi do velike kulturne promene kroz razvoj kapitalizma, filmske industrije i komercijalizma. Najlon čarape postaju najpopularniji odevni predmet, što više pažnje poklanja ženskim nogama nego ranije, povećava se broj zanimanja i žene počinju da zarađuju. Pin-Up devojke sve češćce reklamiraju aparate za domaćinstvo, kola, i mnoge poznate robne marke, poput Coca-Cole[8]. 1959. godine Ruth Handler pravi prvu Barbie lutku. Pojavljuju se plakati sa fotografijama pop-ikona kao sto su: Merylin Monroe, Brigitte Bardot, Ava Gardner, Anita Ekberg, Gina Lollobrigida. Slavne glumice su se neretko slikale gole ili polu-gole, a njihove fotografije su krasile zidove mnogih domova i poznate su do danas.

Uporedo sa ovim promenama, dolazi i do modifikacije medija. Sa porastom televizijskog emitovanja nastupa kriza u novinskom izdavaštvu. Novine sve češće ubacuju popularne i zabavne sadržaje, među kojima su bile i Pin-Up fotografije glumica, pevačica, i nepoznatih modela, ne bi li privukle publiku.

Tinker Bell (Zvoncica), minijaturna vila, je fiktivni lik iz romana J. M. Barrie, koji se,u animiranom filmu za decu Walt Disney-a, Peter Pan (1953. godine), pojavio kao odraz tadašnje Pin-Up estetike. Njen psihološki profil je konstruisan tako da je stalno nesigurna u sebe, zavidna, a opet dobre namere, sa ciljem približavanja psihologiji realnih ženama. Do danas se smatra da Tinker Bell, u kratkoj zelenoj haljini, sa krupnim plavim očima zavodljivog pogleda, spada među tri najseksipilnija ženska crtana lika ikada. U vreme kada je film tek počeo da se prikazuje, mnogi su Zvoncicu poredili sa Marylin Monroe, i mislili da je poznata plavuša bila uzor za stvaranje ovog lika.[9] Tinker Bell je aktuelna i danas- možemo je naći na reklamnim materijalima kako sedi na martini čaši (Tinkertini), na brojnim majicama, plakatima za decu…ali i za odrasle. Disney je pre par godina plasirao na tržištu serijal Disney Princess lutaka, a zatim i serijal Disney Faries i filmove o vilama. Serijal je inspirisan, pre svega Zvoncicom, zbog njene popularnosti među publikom. John Frost, tvorac nezavisnog sajta TheDisneyBlog[10], smatra da je serija vila nastala kao alternativa princezama. Na kapama sa likom vila nalazi se natpis: “so NOT a princes”, u kojem se očitava otpor vaspitavanju devojčica da budu mamine i tatine princeze, koje su lenje i bogate, i koje preterano brinu o svom spoljašnjem izgledu. Sa druge strane, vile ne moraju da se bave svojim izgledom (iako ih to da li su lepe, ipak, interesuje) jer imaju “pametnija posle”: imaju važne misije u magičnom svetu.

Bettie Page, “Kraljica Pin-Up-a”, poznata još i kao ”Tamni anđeo” (Dark Angel), se pojavila pedesetih godina u popularnim časopisima za muškarce kao što su: Wink, Titter, Esquire, Slick, Girls, gags & Giggles, Whisper, Eyefull i Beauty Parade. Postala je prvi poznati fetiš model, kroz saradnju sa fotografom Irwing Klaw-om dok je njena karakteristična crna kosa sa kratkim šiškama postala simbol Pin-Up-a. 1955. godine ponela je titulu “Miss Pin-Up Univerzuma”. Njena karijera je bila iznenadno okončana zbog psihičkih problema, ali se ponovni uspeh (revival) njenih fotografija i njenog imidža dogodio desetak godina kasnije, kada su etički standardi u erotskoj fotografiji bili liberalniji, odnosno kada je kupovna moć počela da diktira cenzuru. Bettie je bila suprotnost većini Pin-Up devojaka, jer njenu karijeru nije karakterisala nevinost kakva je bila popularna u to vreme, već su fotografije na kojima je pozirala često bile previše za tadašnje moralne standarde. Bettie Page je inspiracija mnogih ženskih likova, i uticala je na mnoge umetnike do današnjih dana.[11]

Tokom sedamdesetih godina, sa kulturno-seksualnom revolucijom, kriterijumi lepote su se promenili. U modi je bila prirodnost, u skladu sa tadašnjom hippie revolucijom. Najpopularniji plakat tog vremena je crno-beli plakat Fare Fosit (Farrah Fawcett) sa bisernim osmehom, nebojene kose, u kupaćem kostimu. To je bio najprodavaniji plakat tog vremena. Međutim, uprkos povratku prirodne lepote, sve vreme su popularne našminkane holivudske lepotice ofarbane kose.

Osamdesetih, pojavljuje se najpopularnija žena našeg vremena- Madonna. Madonna je tokom svoje karijere prošla kroz stilski uticaj mnogih od gore navedenih Pin-Up zvezda. Madonina sličnost sa Marylin Monroe, od karakteristične kratke plave frizure, rimejka fotografija na kojima se nekada nalazila Marylin, pa do spota Material Girl u kojem je citirana scena iz filma Gentleman Prefere Blondes[12] i filma In Bed With Madonna, kroz koji se provlače mnogi simboli karakteristični za Marylin Monroe.

Tokom osamdesetih dolazi do uspona supermodela koje doživljavaju vrhunac popularnosti sredinom devedesetih. Tada se na mestu Pin-Up devojaka pojavljuju: Linda Evangelista, Sindy Crawfard, Naomy Campbell, Christy Turlington, Tyra Banks, Claudia Schiffer i druge devojke koje su dokazale aktuelni mit o samostalnosti i jačini moderne poslovne žene.

Hugh Hefner sa Playboy-em, a kasnije i Penthouse, omogućili su mnogim devojkama da postanu obnažene zvezde plakata i naslovnih strana. Za Playboy se fotografišu mnoge poznate ličnosti koje se mogu navesti kao Pin-Up dive dvadesetog veka: Pamela Anderson, Kim Basinger, Daryl Hannah, kao i kontraverzne: Tracy Lords, Sherylin Fenn, Anna Nicole Smith i mnoge druge. U skladu sa oslobođenom seksualnošću kraja dvadesetog veka, ove fotografije više ne sadrže nikakvu cenzuru u pokazivanju intimnih delova tela. Već je uveliko uobičajena pojava videti potpuno obnažene devojke na stranicama žurnala.

Animirani lik iz filma Ko je smestio Zeki Rodžeru? ( Who Framed Roger The Rabbit?), Jessica Rabbit je stekla veliku popularnost krajem osamdesetih. Ovaj lik je nacrtan kao karikirana ilustrativna verzija devojake sa oblinama, glumice Veronica Lake i Rita Heyworth su bile uzori za njen izgled, dok je njen karakter najbolje opisan u rečenici koju izgovara u filmu :”I’m not bad, I’m just drawn that way[13]. Jessica Rabbit je, posle Betty Boop[14], najseksipilniji crtani, animirani lik koji nosi retro-glamur Holivuda, u prepoznatljivom modelu dekolte-haljine iz pedesetih godina.

Neo Pin-Up

Poslednjih deset godina dešava se stalno vraćanje na estetiku prošlog veka. Posmodernističku estetiku Neo Pin-Up-a karakterišu retro elementi[15]: šminka, frizure, komadi odeće, cipele, poze modela pa čak i scenografija sa starih fotografija, dok se kao novi elementi pojavljuju: tetovaže, moderni materijali i visoki sjaj tekstura, u skladu sa novim tehnologijama. Posle brojnih bulimija i anoreksija koje su posledica popularnosti mršavih modela, početkom ovog veka počinje povratak interesovanja za obline, uporedo sa popularnim izgledom anoreksicne heroine Kate Moss.

Dita Von Teese je Neo Pin-Up pojava koja, svojom eksplicitnom težnjom da na svaki način nosi duh prošlog vremena, pristaje na hirurške zahvate vađenja rebara radi postizanja većih oblina, odnosno-užeg struka. Njen izgled je bleda kopija Bettie Page, a njen publicitet je baziran na trivijalnoj senzaciji da je žena Merylin Menson-a. Ipak, ona je najpoznatiji Pin-Up model danas, sa Masuimi Max, Viktorijom Modestom (Viktoria Modesta) i Bernie Dexter, daleko iza sebe.

Emisija L.A Ink predstavlja nam Kat Von D, umetnicu tetoviranja koja svojom pojavom predstavlja alternativniju verziju Neo Pin-Up-a u kojem je retro izgled pomešan sa muzičkom pop-kulturnom estetikom. Tetovaže, koje su nekada prikazivale Pin-Up slike, sada postaju deo samog Pin-Up imidža.

Mange i Pin-Up za poneti

Popularni Manga i Anima crteži i filmovi, pod uticajem američke strip-kulture, u tradicionalni erotski prikaz ženskog i muškog tela ubacuju elemente Pin-Up-a. Seinen, Josei i Hentai Manga likovi erotskih stripova su slične fizičke konstrukcije kao i Gekiga i Doujinshi likovi, samo sa istaknutijim polnim atributima, provokativnijim kadrovima i naracijom. Junakinje ovih stripova i filmova su brojne, i njihov izgled vrši veliki uticaj na japansku populaciju u savremenom subkulturnom stilu odevanja rezultirajući mnogobrojnim žanrovskim stilovima odevanja. Devojčice i devojke, dečaci i mladići imitiraju ponašanje, odevanje, frizure, šminku svojih omiljenih junaka. Kontaktna sočiva koja čine oči manga-likim se mogu, takođe, nači na tržištu, u cilju uspešnije transformacije.

U Manga Museum[16]-u, u Kjotou, u toku je izložba Manga lutaka, među kojima se mogu naći fantasticni primerci Pin-Up figurina od vinila sa specifičnim ilustrativnim Manga-portretima i sa realistično oblikovanim preterano ženstvenim telom, u kostimima nalik na američke heroine naučnofantastičnih strip serijala i u tipičnim Pin-Up pozama[17].Ovakve figurine mogu se naći i u američkoj kulturi, od onih koje slave Pin-Up devojke prošlog veka pa do najraznovrsnijih Neo Pin-Up varijacija.[18] Popularnost ovih figurina je velika.

Gde još?

U svakodnevnom životu  Retro Pin-up, Glam Pin-up, Neo Pin-up, Neo-goth, Rockabilly  stilovi su subkultura koje na postmodernistički način kombinuju elemente Pin-up estetike sa drugim elementima.

Na internetu, sajtovi poput Gods girls i Suicide Girls nude foto i video fajlove koje mlade devojke šalju, na kojima se elementi Pin-up-a prepliću sa Emo, Punk, Goth, HC, Elektro i mnogim drugim karakteristikama savremenih stilova (lifestyle), uz slavljenje “alternativne” estetike, pirsinga, tetovaža, sve u cilju promovisanja lepote različitosti.

Analizom savremene pop kulture, od novina, stripova, filmova, muzike, reklama pa do podkulturalne estetike, postaje jasno da je Pin-Up četrdesetih i pedesetih godina dvadesetog veka ostavio veliki trag na obradi seksualnosti u mas-medijima.

Diskretno iskazivanje erotizovanog ženskog tela u konzumerizmu mnogi danas smatraju vrhuncem primene ženske obnaženosti u reklamne svrhe i vraćanje na simbole tog vremena samo potvrđuje da je publika naviknuta na gola tela, koja se poslednjih deset godina nude na svim medijima, ponovo otkrila (ne)razuzdani seksipil, fetisizam i marketinski uspeh erotike prošlih vremena.

Očigledno je da su se granice pomerile, pa je sada Pin-Up postao inkorporiran i prerušen u svakodnevici

[1] Prema Merriam-Webster Dictionary, definicija pojma pin up iz 1943glasi: something fastened to a wall (nešto prikačeno za zid): kao:

a: a photograph or poster of a person considered to have glamorous qualities (fotografija ili poster osobe za koju se smatra da ima glamurozan kvalitet)

b : something (as a lamp) designed for wall attachment (nešto, poput lampe, dizajnirano da se okači na zid)

[2] Prema Vikipediji (Wikipedia): Pin-up devojka je žena čije zavodljive fizičke osobine plene i nagone da njena slika/fotografija bude okačena na zid. Pojam je nastao u Engleskoj, 1941. godine iako sama praksa seže čak do 1890. godine. Pin-up slike mogu biti isečci iz magazina i novina, ili razglednice, litografije, i tako dalje. Ove slike se često nalaze na kalendarima, čija namena i jeste da se okače. Kasnije, fotografije pin-up devojaka su bile masovno produkovane.

[3] Devojke sa metalnim brushalterima koje je Bergey nacrtao veliki su uticaj na mnoge poznate ženske likove, Madonin (Madonna) kupoliki brushalter (od Jean-Paul Gaultier-a) je inspirisan njegovom umetnošću, kao i stil Princeze Leje (Leia), u Ratovmai Zvezda: Povratak Džedaja Uticaj Pin-Up-a na kreiranje poznatih strip heroina, poput Wonder Woman, koja se pojavila u prodaji tokom Drugog svetskog rata, i koja je bila oličenje ženske snage, u cilju da ohrabri i uteši žensku populaciju.

4 Rita Heyworth je sa svojim tadašnjim suprugom, Orsonom Welles-om priređivala večeri na kojima su zajedno zabavljali vojsku (jedan od njihovih upečatljivijih nastupa je mađioničarski trik sečenja Rite Hayworth na pola)

[5]Ovu fotografiju je časopis Life svrstao među “100 fotografija koje su promenile svet”

(sa zvaničnog sajta časopisa Life: http://digitaljournalist.org/issue0309/lm13.html)

[6] Betty Boop je kao crtani lik Maxa Flejšera (Max Fleischer) postala Pin-Up ikona, sa svojim šarmantnim glasom i nevinim seksipilom

[7] Imena su bila, na primer: Coral Princess (C-47 u Kini), Picadilly Lilly (B-17 u Engleskoj), Ding How Dottie (B-24 u Kini), Easy Maid (PB4Y-1, odnosno B-24J Liberator, u Japanu), Snowhite, Target For Tonight, Easy, Miss You, American Beauty, i slična

[8] Haddon Sundblom je ilustrator koji je poznat kao kreator Coca-Cola Deda Mraza, ali i po naslovnoj strani za Playboy, u decembru 1972. godine. Sundblom je svojom tehnikom slikanja uljanim bojama uticao na mnoge Pin-Up umetnike, kao sto su: Gil Elvgren, Joyce Ballantyne ( poznata po ilustraciji Coppertone girl), Art Frahm.

[9] medjutim, model je bila glumica i pevacica Margaret Kerry (http://www.tinkerbelltalks.com/tink.htm)

[12] u kojem Merylin peva pesmu Diamonds Are Girl’s Best Friend

11 “Nisam losa, samo sam tako nacrtana”, (cit. iz Ko je smestio Zeki Rodžeru?)

10 Koja se pojavljuje u crno-beloj verziji, u sceni u filmu kada Jessica Rabbit peva, ne bi li se pokazalo kako je njeno vreme prošlo.

[15] Elementi preuzeti iz estetike prošlih vremena, uglavnom Rockabilly i Holivudski stil četrdesetih i pedesetih godina